Svaka smrt je jedan SMAK SVIJETA

                               Sjećanje na Rajka Stijepovića  

Četrdeset dana od smrti čuvenog durmitorca Rajka Stijepovića (1927-2016) je povod za ovaj moj mali osvrt na njegov lik i djelo, a ujedno i način da mu iskažem poštovanje, jer nisam bio u mogućnosti da prisustvujem njegovom poslednjem ispraćaju.

            Prije nekoliko dana sam čuo za vijest o Rajkovoj iznenadnoj smrti od njegovog unuka Milana iz Beograda. Bio sam  zatečen jer je on bio zaista vitalan čovjek, bez zdravstvenih problema… Pogledao sam na internetu da li je neko od medija prenio  vijest o njegovoj smrti, ali nažalost, pretraživač je pronašao samo nekoliko stranica sa njegovim imenom, među kojima nekoliko članaka sa portala dnevne štampe o izložbi ”100 godina Durmitora na fotografijama i razglednicama” iz 2014. godine. To me je podstaklo da napišem javno nešto o njemu i podsjetilo na jedan veoma interesantan susret sa njim povodom organizacije te izložbe.

          Naime, tada sam ga želio pozvati (kao direktor Centra za kulturu Šavnik) da govori na otvaranju te izložbe kao jedan od živih svjedoka i aktera tog vemena. Prvo sam kontaktirao njegovu porodicu i saopštio moj predlog. Nakon nekog vremena njegov sin me je pozvao, prenoseći da se Rajko mnogo zahvaljuje na pozivu, ali da bi najbolje bilo da ja dođem i objasnim mu sve pojedinosti o izložbi.  Naravno da sam prihvatio. Uzeo sam veliki plakat predstojeće izložbe i krenuo tog svježeg avgustovskog jutra, dok se magla još uvijek mogla vidjeti iznad doline rijeke i sela Komarnica, prapostojbine porodice Stijepović. Posmatrao sam, putujući prema Žabljaku,  kako se gusta magla pretvara u izmaglicu čiji se pramenovi razbijaju visoko pri osunčanim vrhovima jugoistočne strane Durmitora.  Posmatrajući te filmske scene gdje magla igra glavnu ulogu, istovremeno, u magli mojih sjećanja prelistavale su se stare slike  Durmitora, pune vedrine i pozitivne energije koja je zračila sa svih kadrova prirode i bezbrižnih lica, ozarenih iskrenim i toplim osmjesima, kako Jugoslovena tako i turista iz svih krajeva svijeta, koji su tada posjećivali nacionalni park Durmitor ili splavarili rijekom Tarom.

Durmitor na razglednicama iz '70-'80-tih

  Kliknite na fotografije za uvećan prikaz

Vozeći se lagano, razmišljajući o tom vremenu i predstojećem susretu, prošao sam pored mnogobrojnih  novih vikendica sa šarenim krovovima, građenih savremenim sintetičkim materijalima koji su zamijenili tradicionalne, prirodne materijale sa ovog podneblja – kamen i drvo.

Nedaleko od centra Žabljaka stigao sam do kuće Stijepovića, pozdravio se sa ukućanima i posle par minuta, kada smo pomenuli izložbu, Rajko je predložio da pređemo u njegovu sobu koja je bila kao mala kancelarija. Po mnogim detaljima i starinskom namještaju neodoljivo je podsjećala na one iz doba socijalizma. Inače, Rajko je bio advokat i tu je razgovarao sa strankama, a pošto je po njegovoj procjeni ovaj razgovor bio veoma ozbiljan, želio je da razgovaramo nasamo. Predao sam mu veliki plakat koji sam donio i detaljno mu objasnio pojedinosti

Plakat izložbe Durmitor kroz vrijeme

Plakat mu se izuzetno dopao. Neprekidno ga je posmatrao dok sam govorio o izložbi. Kada sam završio, nekoliko trenutaka je ćutao, razmišljao, a onda je rekao:”Hvala ti što si me se sjetio. U godinama sam i nijesam baš za javne nastupe ali ovo je odlična ideja, dobro osmišljena i vrlo interesantna izložba. Narod treba da vidi kako je izgledao život na Durmitoru kroz vrijeme.” A onda je, iz velike skromnosti i pristojnosti, rekao da bi možda bolje da neko mlađi otvori izložbu? Odgovorio sam  da će još ljudi govoriti na otvaranju ali da ja želim da on prisustvuje i  da nema nikakvu obavezu da sprema  govor. ”Uredu, doći ću i progovoriću dvije riječi.”- rekao je uz osmjeh i čvrst stisak ruke.

I zaista je došao na otvaranje izložbe tog 18. avgusta 2014, a kada je krenuo da govori, umjesto "dvije riječi", izvadio je dva lista papira otkucana na njegovoj pisaćoj mašini, čuvene marke ”Olimpija”, koja je jedan od zaštitnih znakova tog vremena.  Taj gest me je toliko dirnuo jer sam odmah pomislio na njegov trud, pretpostavljajući  koji je to napor u njegovim godinama, ali on nije mogao dozvoliti sebi da dođe nepripremljen.  Tada sam shvatio da je on jedan krajnje odgovoran čovjek, prvenstveno prema sebi, i beskompromisni profesionalac koji neprpušta ništa slučaju. (Više detalja o ovoj izložbi biće u nekom od narednih postova.) 

        ”Svaka smrt je jedan smak svijeta.”- rekao je svojevremeno u Parizu naš veliki umjetnik Dado Djurić. Svaki čovjek je jedan univerzum, a njegovim upokojenjem odlazi cjelokupan njegov svijet i sjećanja na jedan život – jedno vrijeme. Na durmitorskom području, svakim danom je sve manje ljudi koji nam mogu pričati o ljudima i događajima iz prošlosti, autentično, iz prve ruke. Rajko Stijepović je bio upravo jedan od njih. Jedan od ljudi koji su svoj život posvetili Durmitoru kao aktivni učesnici u stvaranju durmitorskog brenda i uslova za kvalitetniji život lokalnog stanovništva.

          Nažalost, današnje društvo i savremene generacije kao da ne znaju ili zaboravljaju te ljude, kao i to vrijeme najvećeg uspona u razvoju Durmitorske regije. Prvenstveno zbog mlađih generacija želim da kažem da je Rajko Stijepović bio predsjednik opštine Žabljak 60-tih i 70-tih godina prošlog vijeka. To je bilo vrijeme kada je Durmitor  proglašen Nacionalnim Parkom, a kasnije i kanjon rijeke Tare. Upisani su tada u listu svjetske prirodne i kulturne baštine UNESCO-a. Podsjetiću, takođe, da je u to vrijeme postojao aerodrom i redovna avionska linija Beograd-Žabljak.

Rajko je bio jedini predsjednik, koji je na sjednici svih predsjednika opština u Crnoj Gori, održanoj u Bijelom Polju, negdje krajem 60-tih, ustao i pitao Josipa Broza Tita - da li i kada ima namjeru da posjeti opštinu Žabljak ? Oni koji su upućeni u to vrijeme znaju pravilo: - Titu niko nije smio pomisliti da se obrati mimo protokola. Svi prisutni su sa zaprepašćenjem posmatrali  Rajka strepeći od reakcije?! Međutim, Tito je samo klimnuo glavom, okrenuo se prema Vidoju Žarkoviću i zapovijednim tonom rekao: ”Vidoje, piši Žabljak!” Kasnije su na Brionima dogovorili posjetu koja dogodila 1971. godine. Nakon toga, između mnogih tadašnjih događaja za pamćenje, Rajko Stijepović će u svom kabinetu ugostiti planetarno poznati glumački par Ričarda Bartona i Elizabet Tejlor ,  za vrijeme snimanja filma ”Sutjeska”.
 

Elizabeth Taylor i Richard Burton gosti kod Rajka Stijepovića

Rajko je dao svoje viđenje aktuelnog stanja na Durmitoru, baš u vrijeme trajanja izložbe, kada smo razgovarali i podsjećali se prošlih vremena sa mnogim Durmitorcima koji žive širom svijeta. Rekao je tada čuvenu rečenicu o kojoj smo svi kasnije dugo razmišljali i često ga citirali: ”Da se od sjutra počne raditi kako treba Durmitor se još dugo vremena  nemože vratiti na  stanje i ugled koji je imao prije 30  godina.”  

  Na kraju ovog teksta ja mogu samo sa ponosom da kažem – Rajko, neka Ti je vječna slava i HVALA za sve. Počivaj u miru. 

           Mislim da svi ljudi na svijetu imaju svoju misiju. Rajko je svoju uspješno ispunio, a da li smo se mi nekad u dubini našeg bića zapitali: KOJA JE NAŠA MISIJA ?

.

                                                         
            Hvala vam što ste posjetili BLOG "Umjetnost i život u divljoj ljepoti."

ART and Life in the Wild Beauty © Igor Šuntić

O umetnosti, duhovnosti, životu u harmoniji sa prirodom, istoriji civilizacije...